Evo kao sto sam obecao, recenzija za jedan od mojih najdrazih albuma stvorenog od meni, definitivno najdrazed banda. Svedski progressive metal band za kojeg nisam tocno siguran kad je osnovan (proces formiranja sigurne podstave je trajao desetak godina). Prvi album “Entropia”, snimljen 1997. godine bio je konceptualne prirode a te se tradicije band i dan danas pridrzava.
- Daniel Gildenlow - vokal, gitara
- Fredrik Hermansson - klavijature
- Johan Hallgren - gitara, back vokali
- Johan Langell - bubnjevi, back vokali
- Kristoffer Gildenlow - bass, back vokali (nije vise clan banda, al sam ga napisao jer novi bassist jos nije na vidiku)
Daniel Gildenlow pise svu glazbu i tekstove i jedan je od najboljih pjevaca koje sam ikad cuo. U kratko, genijalac.
Nije se ni jednom desilo da sam ovo slusao i ne najezio se, a moram priznati da sam u par navrata, u skladu s duhovnim stanjem i pustio suzu. Kao sto je u par intervjua receno, ovo je njihov definitivno najemotivniji i najintimniji album. Snimljen je 2001.
Radi se o ljubavi, sexu, religiji, zivotu, smrti, proslosti. Radi se o krizi identiteta i gubljenju vjere u sebe i svog nacina zivota, o nevjeri, o samoubojstvu i kako ce to utjecati na okolinu. Vrlo intiman album o odrastanju i potrazi za iskupljenjem nalazeci sebe. O nepromisljenom ponasanju u ocajnoj potrazi za slobodom.
Mozda neki zadrti metalci ovaj album nece svrstati u taj zanr glazbe, ali to je samo zato jer su “pre true” da bi priznali taj meksi sound gitare koji je specifican za ovaj band. Ovaj je album i nesto “laksi” u usporedbi s njihovim prijasnjim radovima ali ta cinjenica ne umanjuje snagu kojom nam je zamisao isporucena. (Ovdje sam se sjetio kolegice Q koja je negdje spominjala jazz; ako nisi do sada, obavezno poslusaj… preuzimam odgovornost)
Izdvojio bih jednu pjesmu, “A Trace Of Blood”, ne zato jer je bolja od ostalih, vec zato sto je napisana nakon sto je Danielova supruga pobacila. Emocije kojima je pjesma nabijena ponekad mogu preliti casu osobi koja je u datom trenutku uzdrmana zivotnim neprilikama, suze ne izostaju… Provjereno.

REMEDY LANE
1. Of Two Beginnings
CHAPTER I:
2. Ending Theme
3. Fandango [MP3-sample]
4. Trace of Blood
5. This Heart of Mine (I Pledge)
CHAPTER II:
6. Undertow
7. Rope Ends
8. Chain Sling
9. Dryad of the Woods
Thorn Clown (Japanese Bonus)
CHAPTER III:
10. Remedy Lane
11. Waking every God
12. Second Love
13. Beyond the Pale
Total playing time: 73:50
Ovakav spoj glazbenog i tekstualnog sadrzaja je za mene nesto do sada nevidjeno, stoga je u mom srcu usadjeno kao jedno rijetko remekdjelo koje cu uvijek rado poslusati.
Dakle svima koji ne slusaju metal samo zbog “nabijacine” preporucujem ovaj album, garantiram da ce vas dirnuti u dusu, srusiti vam neke zidove pa tako i mastarije (slusanje podrazumjeva i simultano citanje teksta).



Komentari na “ Pain Of Salvation - “Remedy Lane” ”
Prvo- čestitam na super napisanom postu.
Drugo- već ga nabavljam.
Još jednom svaka čast.
Moram priznati da sam se prvi put sa ovim bendom susreo sa albumom ” The Perfect Element ” i bio mi je odlican.Međutim nakon toga albuma sam izgubio kontakt sa njihovim ostalim uradcima, da bih ,pojavom brzog interneta, ponovo uspio pratiti razvoj benda. Iako moram priznati da to nije bas moj stil ,odusevio me njihov album ” BE “! Svakako bend koji vrijedi poslusati jer vole eksperimentirati sa zvukom.
Moje preporuke su ti ( iako nisu bas progressive, vise tipa Nevermore ) norvezani Communic pogotovo zadnji album iz 2006. ” Waves of Visual Decay “, te njemci Dark Suns album ” Existance “…
P.S. dok ovo pisem bas slusam ovo sto si recenzirao… : )
Zaboravio sam te pitati kako stojis sa Queensryche ? Mislim da su oni preteca ovom progressive stilu ( barem mislim ). Slusao sam ih prije nekih 15-ak godina , a albumi ” Operation:Mindcrime ” i ” Empire ” su mi i ostali njihovi najbolji…Nedavno sam poslusao i ” Operation:Mindcrime II ” 2006. ali se nisam bas odusevio…
Odlicna recenzija odlicnog albuma.
Preslusao sam ga prije vec X puta, ali nakon sto sam procitao ovaj post jednostavno sam morao opet i evo jos uvijek svira…
Drago mi je sto je recenzija izazvala reakcije.
Zahvaljujem se i na komplimentima.
Da, Queensryche su mi dosta pomogli da udjem i svijet proga a o njihovim uratcima mislim da si sve rekao spomenuvsi ta dva dijela.
U zadnje vrijeme ne hvatam bas vremena slusati nove stvari a i pomalo sam tvrd po pitanju kvalitete glazbe, tako da ti nisam u stanju obecati da cu uskoro poslusati tvoje preporuke.
Po pitanju remekdijela “BE” napisat cu recenziju ali iskljucivo na zahtjev jer ce mi trebati vise od par sati da slozim nesto dostojno toga albuma jer… “BE” ima moc okrenuti osobi svijet naglavacke.
Ma nema beda samo ti piši… : )
Eto, i mene…Pain Of Salvationa jako dobro eksperimentiraju s instrumentima (dok je Devin Townsend u tome virtuoz), pretpostavljam da si tu prepoznao jazz…
S albuma “Remedy Lane” izdvojila bih dvije pjesme This Heart of Mine i Unndertow, tu je i instrumental Dryad of the Woods…jednostavno kada ih slušaš stapaš se s njima!
Kada smo kod jazza, spomenula bih Ulver, koji je jedini bend za kojeg znam da je spojio elemente jazza s metalom. Ako je netko slušao nešto slično, bila bih mu zahvalna da me upozna s tim!
predivan album:) totalno me očarao…jucher sam ga skinula i ono..totalna užiwancija :)
na prvi pogled su mi se činili strašno bzvz,ali kako to uvijek kod mene biva… treba mi malo dulje da im dam priliku i oni su to svakako zaslužili :) take care …
Objavi svoj komentar!